Shakespeareova karta svijeta

TROJA
(Troilus and Cressida)

Za deset godina tu nije bilo ništa nova.

Na Zapadu je sve isto kao i na Istoku.

Drevni su junaci pretvoreni u kositrene

vojnike, kojima se djeca igraju na podu.

Dvije su vojske tu suprotstavljene,

naizgled mrtve, bezopasne, prilagođene

djeci, ali ih djeca ne zaboravljaju kad

odrastu. Ako imaš malo sluha, možeš i u

igračkama čuti ratnu vrevu i smrtne vapaje.

Mada nisam bio u Troji, nisam nikad

uspio izaći iz nje. To je paradoks koji sam

želio izbjeći, a nisam mogao. Nisi ni ti,

moj neprijatelju, koliko god si uzmicao.

Ja stojim s ove strane. Ti s one. Pa iako je

u nama isti razum, ista uzavrela krv,

ti ćeš mi, ipak, probosti srce, a ja ću

tebi prosuti mozak po žutom žalu

dardanskome, tako da ti se misli, nekoć

možda tople, ljubavne, pretvore u sitna

zrnca pijeska, ni u šta, krv skorenu u

besmisao pod trojanskim zidom. Neki

misle da je sam Bog udjenuo trojansku

razdjelnicu među ljude; za druge je to

povijest, koju stvara ljudski rod, tako

da obojica ne stižemo shvatiti, kako

smo samo to i toliko, koliko se

s nama igraju igračke. To, ili ne to,

bilo što bilo, tek ta se igra sveudilj

igra i stalno obnavlja pod Trojanskim

zidom.

                Sad dosta mudrovanja, druškane!

Preuzmimo uloge! Tu stojim ja s Hektorom

i Troilom, a tamo ti s Ahilejem, s Ulisom,

e tutti quanti di compagnia. Rat se vodi

velikim govorima, kao kod Tukidida.

Probije li te moja riječ mač, gotov si.

Gotov sam ako me pogodi tvoja riječ

strijela ili riječ koplje. Što se duže i

bolje govori, to se više umire na pozornici,

sve je privid i magični užitak, sjen protiv

sjeni i sjenkine sjene sjenka; umiremo

a da se pravo nismo ni rodili. Tu je samo

podlost stvarna. Jedina je junačka scena

ona u kojoj Ahilej kukavički, iz prikrajka,

ubija Hektora. Bubnjevi udaraju, a trublje

trube, igra se, moj neprijatelju, un jeu

d’amour et de mort. A gdje je tu ljubav,

kad je Kresida već nakon prve bračne noći

prevarila Troila, kad je, sit svega toga,

gledam prokurvanu, u ruhu poniženja, i

vidim istinu sramno pogaženu, a umjetnost

od vlasti zauzdanu, i Troju srušenu, grad

što sedam puta bje veći od vašeg Londona,

kako je pisano (na stranicama Mortimerova

evanđelja). Ne možemo tu više ništa,

moj neprijatelju! Osim da se u mrkloj

noći penjemo na nijemu binu, bez

reflektora, moje srce probodeno i

tvoj prosuti mozak, i da vitlamo

mačevima-duhovima na Troji-pozornici,

koja je i sama odavno postala duhom.

Mada si mrtav, igračke te čekaju.

I mene, također. One ne odustaju.

Suze, jad i vapaj prebriši mokrom

krpom! Ništa od toga. Iz Troje još

nitko izašao nije. Nikada. Neka plače

publika! Il’ nek nam se smije!

ELSINOR
(Hamlet)

Na noćnoj straži izgubljeno kraljevstvo,

na dlanu izloženo tamnim zvijezdama,

na mračnom koplju, u očima noći. Što se

tu još može naći? Zebnja, studen, zima u

duši. I duh u oklopu. Gdje je ta terasa na

izbojku svijeta, na vrhu dvorca, u strahu

stražara? Čovjek sam i kao svatko drugi

tražim, strahom proboden. I ne nalazim

odgovore. Gdje je taj dvorac? Zar u Danskoj?

Saznati istinu što se za dana ne vidi, dok se

u mrkloj noći čuje na usta duha koji postoji

samo u kazalištu. U Dansku, u Englesku

dolazim, bilo kud, bilo gdje, gdje se smisao

kadgod razumije. Tu sam. Remek-djelo

prirode i bijedna kvintesenca prašine. I kad

buka i bijes uminu, kad potjera utihne, opet

se u istu tamu vraćam, u Dansku-tamnicu,

na pozornicu, u dvorac.A kad više ne bude

pozornice, opet ću se tamo pojaviti strašeći

stražare, kao što se duh meni pojavio. Govorit

ću sinu one riječi što ih je meni pokojni otac

govorio. U Danskoj, u mraku, važući istinu što se

ni u crnim podočnjacima ne može izvagati, koju

ću mu predati u nasljeđe. To je kraljevstvo nas,

ljudi, potajice izručeno. U noći. I neće se naći.

BEČ
(Measure for Measure)

Dok se neprovidna magla diže s Dunava,

zaogrćući mističnim plaštom sve ringove,

stranac, Dubrovčanin, lutam izmaštanim gradom

i tražim, pipam vlažne zidove; pronalazim

utvrdu i u njoj zatvor, odakle glavu

Claudiovu moraju poslati namjesniku  

Angelu. Ovaj je grad, ovako zavijen u maglu,

Prater, park i cirkus: im Wiener Prater locken über

zweihundert und fünfzig Attraktionen für Kinder – i

jest grad, i nije, nego je mjesto gdje je sve moguće

i gdje sve u trenu nestaje, hokus-pokus-preparatus,

kad mračna Hekata ovako diže glavu s Dunava.

Ima, ipak, jedna ulica: Mariahilferstraße,

jasna kao dan, duga kao pukotina između

dvije polutke magle. Tamo, blizu Magičnog

muzeja s neizbrojnim, skrivenim čarolijama,

krije se i Grčki restoran, u koji se sklanjam,

stranac iz komunističke zemlje na proputovanju

kroz Beč, pred navalom silne povorke, što tog davnog

Prvog maja 1978. godine protestno korača, izvikujući

parole s imenima Marxa, Mao Ce-tunga i

Che Guevare. S ulice Marije pomoćnice silazim

kratkim, zavojitim stubama u podrum, u restoran.

Sjećanje je varljivo: nisam sišao, stube su me

same odnijele, tamo, dolje, gdje magle s Dunava u

oblacima kuljaju iz zemlje. Nisam primijetio,

ali danas znam da je na ulazu, ispod naziva

restorana, sitnim slovima pisalo: metempsihoza;

da sam primijetio, ne bih ulazio. Za stolom u

jednom oblaku Platon i Aristotel igraju onu

igru koju je Troilo izbjegavao, u drugom

mladi Sigmund Freud, u pauzi između dva predavanja,

lista stranice Zločina i kazne, ispijajući pivo,

a iza paravana, na kojemu je zlatnim slovima

ugravirano: DAS WEIMMAR ZIMMER, leži Goethe,

koji je na samrti poželio razgovarati s

Wittgensteinom, dok Thomas Bernhard u oblaku prilježno

bilježi sve ono o čemu oni govore. Ne može

mlad čovjek u Hamletovim godinama podnijeti

toliku količinu senzacija, gdje sjena nebitka

pleše privid stvarnosti, pa naručujem duplu metaxu.

Arthur Schnitzler, dok me dvori prerušen u grčkog

konobara, objašnjava kako je metaxu najbolje

piti pomiješanu s Plavim curacaom i sokom od

naranče, s mnogo kockica leda, tako da u nastavku

srčem to olimpijsko piće zajedno s glazbom, obiljem

bečke glazbe. Gle! Tamo u kutu, za klavirom, Mozart

i mladi Beethoven zajedno izvode Mondschein sonatu,

zatim Turski marš i Für Elise, Klimtovi se

dekorativni posteri ljuljaju po zidovima

u kockicama leda u dnu čaše i stapaju s

konavoskim vezovima pokojne tete Luce,

a bijesni Peter Handke šamara goste u oblacima,

         rastjerujući publiku. Dok se bliži mom stolu,

iznutra raste panika, ne znam hoću li mu moći

uzvratiti, osjećam se jezovito, upravo unheimlich,

kao što je to Freud opisao. Taj kaos, od početnog,

maglenog spektakla, pretvara se u psihički debakl,

alkoholno ludilo, gorak smijeh, a dvojica majstora

začinju Posmrtni marš, četveroručno.Tad mi je puklo

u glavi: ovo nije grčki restoran, nego tamnica

i kako zvone funebralni koraci klavira, tako se

otvara podzemni prolaz što vodi do samostana,

iz kojeg vojvoda Vincentio potajice motri

ono što radi njegov namjesnik, kojemu je

prepustio vlast, jer sam nije znao kako utjerati

pravdu u kosti svojih raspuštenih podanika.

Vrijeme je ovdje podivljalo isto kao i glazba, i

prelijeva se jedno u drugo, iz dvadestog u

šesnaesti vijek, s uvijek istim ulogom, a to je

glava. Glava, glava, glava, glava, glava, glava,

glava, glava, glava, glava, glava, glava, glava...

I jedna moja – kao što pjeva pjesnik u času

letrističkog zanosa. Glava jednog Dubrovčanina,

likom posve slična Claudiovoj, kojom je vojvoda

naumio naravnati namjesnikovu volju, ravnom

mjerom. Kao što je Aristotel bježao iz Atene,

da se Grci ne bi po drugi put ogriješili o

filozofiju, tako i ja, glavom bez obzira, bježim

iz tog poludjelog Grčkog restorana, Prvoga maja

1978, da se Handke, ili netko njemu sličan, na

istom mjestu, ne bi ponovno poslužio glavom

jednog Dubrovčanina, u sebi čvrsto riješen kako

se nikad više neću vratiti u ovaj dični grad, u

kojem magla s Dunava, i kad je nema na ulici,

kulja i zavodi me u mračnim podrumima. Na

izlazu se sudaram s gomilom vojvodinih

sugrađana, koji umjesto podzemnog

Beethovena, klikću, drežde i urliču parole.

DER KAPITALISMUS IST EIN PAPIERTIGER!

Začudne slike, izmaštani svjetovi

Piše Darija Žilić

Matko Sršen rođen je u Dubrovniku 1947, bio je profesor na Akademiji dramske umjetnosti, a režirao je velik broj djela hrvatskih i svjetskih pisaca. Sršen je autor više knjiga: Ifigenija, drame i maske, Pomet Marina Držića/rekonstrukcija, Nagovor na filozofiju, Rokaška kraljevina itd. Nove pak poeme iz pjesničke mape Shakespeareova karta svijeta donosimo u Vijencu. Riječ je o sjajnim poemama koje  govore o „stanju svijeta“ na način da pjesnik ulazi u dijalog s djelima Williama Shakespearea stvarajući svijet u kojem se dokida povijesno vrijeme i stvara simultanitet u kojem paralelno supostoje i komuniciraju pisci, filozofi i znanstvenici iz različitih epoha. Sršenova meraviglia nastaje iz začudnih slika, izmaštanih svjetova u kojima se suvremeno i mitsko povezuju stvarajući dojam tjeskobe nad svijetom nehaja prema spoznaji.

Treba se prisjetiti izvrsne Sršenove pjesničke knjige Edip multiplex u kojoj je autor koristeći „grčke figure“ naznačio tu viziju svijeta čiju reifikaciju danas vidimo. Baš u naslovnoj pjesmi Edip multiplex običan detalj – sjedenje u kavani – postaje povod za metaforizaciju u kojoj čitatelje začas preplave slike koje dočaravaju memento mori: kavana postaje prijesto „vješto istesan od crvi“. Desakralizacija Edipa zbiva se kroz mnoštvenost, jer na tom prijestolu „milijuni Edipa zauzimaju svoje mjesto“. Premda se referira na antiku i na Shakespearea, stvarajući u novim poemama dijalog, Sršen – dobro je to uočio kritičar Hrvoje Pejaković – ne mari za ono „što su drugi već sve rekli“, ne takmiči se s majstorima, a ne radi se niti o klasičnom obrascu postmodernizma u kojem se tek reinterpretira tuđi tekst.

Sršenova potka je filozofska, jer kroz književne preobrazbe pjesnik preobražava svijet, želi ga pojasniti i objasniti, ali bez gorčine, bez grča, bez pathosa, tražeći iskonsko znanje, sve ono što se o životu može naći onkraj figura nestalog svijeta. U tom smislu sve knjige koje spominje objektivni su korelativi kojima se traga za spoznajom, a pjesnik je pritom svjestan toga „da život ide“, ali unatoč tome, ipak stoji. To je naizgled paradoks, ali je istina u svijetu koji se slomio od optimalnih projekcija. Stoga se pjesnik vraća u doba antike, u Troju u kojoj je također paradoks: „Mada nisam bio u Troji, nisam nikad / uspio izaći iz nje. / To je paradoks koji sam / želio izbjeći, a nisam mogao“, kako piše u poemi Troja (Troilus and Cressida). Jer igra ne prestaje, samo što nije više herojsko doba: „Drevni su junaci pretvoreni u kositrene / vojnike, kojima se djeca igraju na podu.“ A zato nema ni junaštva, tek carstvo sjena: „umiremo / a da se pravo nismo ni rodili“. No potraga za istinom ipak traje, u poemi Elsinor (Hamlet) nalazimo stih: „Saznati istinu što se za dana ne vidi“.

Sršenove poeme, posebno Beč (Measure for Measure), fantazmagorične su, snovite, „magleni spektakl“, u njima se spaja nespojivo, magično i povijesno, to je svijet pun senzacija, svijet u kojem za istim stolom raspravljaju Platon, Aristotel, Freud, Bernhard i Wittgeinstein, a ambijent je jednako poseban jer u njemu supostoje Klimtovi dekorativni posteri i konavoski vezovi pjesnikove pokojne babe Luce. Sve se prelijeva, dvadeseti u šesnaesti vijek, vrijeme je podivljalo, kaotično i prisutan je egzistencijalistički osjećaj nepripadanja (unheimlich), kritika kapitalizma. Motiv metempsihoze koji se nalazi u knjizi Edip multiplex prisutan je i u poemi Beč (Measure for Measure). I dok je u knjizi prisutan kroz seljenje vlastite duše u nekom pastoralnom svijetu, u poemi je riječ o negativnom, postmodernističkom značenju. Zanimljiva je u toj poemi ironična figura aktera Dubrovčanina: „glava jednog Dubrovčanina, likom posve slična Claudijevoj“ koji bježi iz Beča s namjerom da se više nikad „ne vrati u ovaj dični grad“.

Poeme su to o sveukupnosti znanja, o traganju za nestalim svijetom, kroz oživljavanje i davanje novog značenja Shakespeareovim dramama, Odiseji...Posebnost je autorova rukopisa u tome da uspijeva klasičnu fabulu postaviti u suvremeni ambijent, te da u svojim poemama ocrtava duh vremena u ironičnom, satiričnom i romantičnom modusu i baš svi ti registri koji se prelijevaju su dokaz pjesničkoga umijeća i znanja istaknutog pisca i intelektualca Matka Sršena.